Gde sa podacima?

Pogledaj sve kategorije

2020 - Feb - 12

Često sam prisustvovao govorima na temu digitalnog doba koji počinju nabrajanjem dešavanja na internetu u jednom minutu. Poslednji podaci kažu da svakih šezdeset sekundi ljudi širom planete razmene više od pedeset miliona instant poruka, odgledaju 5 miliona Jutjub video klipova, milion puta se prijave na Fejsbuk, preuzmu bezmalo četiri stotine hiljada mobilnih aplikacija, pošalju skoro 90 hiljada tvitova i 200 miliona e-mail poruka. Ovo su samo neki od brojeva koji iz godine u godinu rastu ubrzanim tempom.

Osim što izazivaju vrtoglavicu, pomenute brojke otvaraju neka značajna pitanja. Na primer, količina digitalnih podataka koju čovečanstvo neprekidno proizvodi preti da preraste kapacitete za njihovo smeštanje i čuvanje. Svi smo se pre ili kasnije našli u situaciji da na telefonu nemamo više slobodnog mesta za fotografije, muziku ili nove aplikacije. E sad, zamislite da se nešto slično dogodi na globalnom nivou. Iako većina korisnika o ovom problemu ne razmišlja, širom sveta postoje ogromni data centri – mnogi veličine nekoliko fudbalskih stadiona – sa desetinama miliona diskova za smeštaj podataka. Koliko god se velike IT kompanije trude da redovno proširuju kapacitete, približavamo se tački kada će prostora jednostavno ponestati. Pri svemu tome, količina električne energije koja se troši za pokretanje ovih sistema, uključujući i njihovo hlađenje, preti da ozbiljno utiče na čovekovu okolinu i time dodatno ugrozi ionako narušeno zdravlje planete.

Naravno, stručnjaci širom sveta vredno rade na rešavanju ovog problema, pokušavajući da kreiraju energetski efikasnije sisteme i načine da se na isti prostor smesti veća količina podataka. Mnoge kompanije svoje data centre smeštaju u severne krajeve večnog snega i leda, gde se hlađenje vrši prirodnim putem. Drugi se odlučuju za inovativnija rešenja, uključujući i korišćenje hemijskih i organskih jedinjenja. Na primer, radi se na korišćenju sintetičkih DNK lanaca kao „hard diskova“. Umesto nule i jedinice, koristili bismo kombinacije četiri baze koje formiraju DNK (adenin, citozin, guanin i timin). Takav DNK disk veličine glave čiode mogao da zameni desetak današnjih hard diskova. Ako mislite da se radi o naučnoj fantastici, sačekajte nekoliko godina. Verujem da će tada  svako od nas u telefonu imati prostora za količinu podatka ravnu današnjem data centru.

Ostavi komentar

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *